Kako si… Zaista?
„Kako si?“ – pitanje je koje često uslijedi odmah nakon pozdrava. Tako jednostavno, gotovo prejednostavno pitanje… No, odiše li odgovor istom jednostavnošću?
To je pitanje koje nam svakodnevno postavljaju članovi obitelji, kolege s posla, prijatelji, poznanici. Nakon toga, gotovo automatski odgovaramo „Dobro sam, a kako si ti?“
No, kako ste zaista?
U početnih nekoliko susreta s novim klijentima, mnogi se iznenade, kada ih, nakon automatiziranog odgovora „Dobro sam“ (koje je često popraćeno s isto tako automatiziranim osmijehom) pitam: „Kako ste zaista?“.
Kod nekih fasada „dobro sam“ pada odmah, dok nekima treba više vremena…. Što je sasvim prirodno s obzirom na to da živimo u svijetu u kojem je na neki način postala norma biti dobro, zapravo biti više nego dobro. Smiješak se uvijek dočeka s odobravanjem, dok će teške teme malo tko saslušati. Ljude koji stvarno kažu kada im je teško se nerijetko okarakterizira kao negativne, kao nekoga tko širi negativnu energiju.
Kao što društvo nameće različitu modu te razna socijalna pravila tako, na neki način i nameće normu raspoloženja koje je općenito poželjno…. A tko voli odudarati od norme?
No, je li zaista toliko loše biti loše? Odgovor se nameće sam od sebe. Ako smo iskreni prema sebi, naravno da imamo teške dane i tjedne… I sasvim je prirodno da tada nemate osmijeh na licu i da niste raspoloženi za svakakve razgovore i pothvate kao inače.
Prvi korak je prepoznati osjećaj, odnosno osjećaje koje doživljavate. Što se krije iza „dobro sam“? Tuga, ljutnja, strah… Ljubomora, grižnja savjesti… Popis ponekad može biti zaista dug. Ponekad je teško i definirati što osjećamo, a nekada i negiramo istinu. Pa zar sam ljubomorna na kolegu koji je dobio promociju? Ne, pa to ne bi bilo kolegijalno od mene. Zar osjećam ljutnju na roditelja koji me opet zove u kasne večernje sate? Nikako, pa on mi je otac!
Koji god osjećaj bio u pitanju, DOZVOLITE sami sebi da se tako osjećate. U redu je osjećati se upravo tako kako se sada osjećate. Dozvolite si jednostavno biti. Odvojite vrijeme za sebe.
Kada naučimo prepoznati i dozvoliti sebi cijeli spektar emocija, jednako ćemo se ponašati i prema drugima. Lakše ćemo prepoznati kako se netko osjeća i nećemo se više zgražati kada netko ima loš dan.
Dakle, kako se sada osjećate, zaista?
Barbara Miletić
Psihologija je moj poziv. Još od školskih dana, djeca bi me odabirala kao nekoga kome bi povjeravali svoje tajne ili bi me pitali za mišljenje. Povjerenje jest baza u psihoterapijskom odnosu između klijenta i terapeuta. Kognitivno–bihevioralna terapija (KBT) je moj izbor psihoterapijskog pravca jer je sukladna mom karakteru i načinu razmišljanja–strukturirana, usmjerena k cilju te ima jasnu logiku.